<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Oh, sweet whiskey" href="https://blog.dnevnik.hr/natural-blues/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="https://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12484923" /> <link rel="shortcut icon" href="https://blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="natural-blues,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/natural-blues" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; var pp_gemius_use_cmp = true; var pp_gemius_cmp_timeout = 10000; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='//test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <!-- Google Tag Manager --> <script>(function(w,d,s,l,i){w[l]=w[l]||[];w[l].push({'gtm.start': new Date().getTime(),event:'gtm.js'});var f=d.getElementsByTagName(s)[0], j=d.createElement(s),dl=l!='dataLayer'?'&l='+l:'';j.async=true;j.src= 'https://www.googletagmanager.com/gtm.js?id='+i+dl;f.parentNode.insertBefore(j,f); })(window,document,'script','dataLayer','GTM-5H83FN');</script> <!-- End Google Tag Manager --> <!-- Google Tag Manager (noscript) --> <noscript><iframe src="https://www.googletagmanager.com/ns.html?id=GTM-5H83FN" height="0" width="0" style="display:none;visibility:hidden"></iframe></noscript> <!-- End Google Tag Manager (noscript) --> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script> <link rel="shortcut icon" href="//blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /></head><body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>


Vraćam se.
Opet sam zapustila pisanje. Istina je, mnogo toga se dogodilo. A ja se nisam obratila olovci ni tipkovnici. Što ima nova?
Završila sam jedno veliko poglavlje svoga života. Ono je gotovo i više se nikada neće ponoviti. Maturirala sam. Napunila sam osamnaest godina, završila srednju školu i uskoro krećem na fakultet. Moj život, takav kakav je bio, mijenja se. Je li me strah? Ne. Nije me strah kročiti dalje. Jesam li nervozna? Jesam. Stvari se, ipak, mijenjaju. Gledajući unatrag, sama sam uvidjela da se svijet nekoliko puta okrenuo. I sada sam opet na početku. Opet ona "zdrmana".
Zašto me nije dugo bilo? Riječi kao vrijeme, zaposlenost, lijenost padaju mi na um. Možda je od svega pomalo. Jednostavno nisam razmišljala.
Zašto se vraćam? Jer želim. Treba li mi razlog viši od ovoga?
Mogu li biti konkretnija? Ne znam.
Hoću li sada barem sebe uzeti zaozbiljno? Sumnjam.
Pozdravljam li život i dalje? Punim plućima.
Vjerujem li u sreću? Vjerujem.
Vjerujem li u ljubav? Vjerujem u sve svoje ljubavi.
Jesam li jasna?
Vjerojatno ne. Nije bitno. Mislila sam da sam sama. Mislila sam da je tako najbolje. Mislila sam da ne bih trebala opterećivati druge svojim mušicama. Mislila sam da je pokazivanje emocija znak slabosti. Mislila sam da mogu. Da se sa svime mogu nositi sama.
Glupača.
Što me uvjerilo u suprotno? Dodir. Netko je pružio dio sebe da mi pomogne. Netko. Više njih. Možda sam i prije spomenula koliko cijenim svoje prijatelje. Možda i ne. Kako bilo, vratili su me na zemlju.
Na kraju, ja sam ništa, bez njih.

Nedavno su me pitali: "Kako uopće možeš biti tako puna sebe, toliko si dopuštati? Izgled, pamet, vještine... sve na tebi je prosječno, sve. Ako ne i ispod linije. Kako onda se usuđuješ biti takva?". Kakva to, pitam se. Što na meni točno nije u redu? Znam da sam ponekad egoist. Znam da veoma lako planem. Znam da mogu biti hladna i bezobrazna. Znam da sam loš gubitnik. Znam da ne izgledam, niti ću ikada izgledati kao super model, niti to želim. Savršeno sam svjesna svih svojih osobina. Dobrih i loših. I savršeno sam pomirena sa svakom od njih. Treba li me činjenica da sam prosječna obeshrabriti u mom pristupu životu? Trebam li se zbog svoje osobnosti sakriti pod kamen, samo zato jer to nekima smeta? Neću.
Tko ima koristi od toga da se pravim skromnom? Nitko, a ponajmanje ja. Uostalom, moje samopouzdanje nije jednostavno nastalo, nisam se takva rodila. To je nešto na čemu sam radila cijeli svoj život. I usprkos tome je još uvijek krhko i nepravilno. I sav svoj trud da postanem osoba kakva želim biti ne mislim ignorirati jer sam u nečijim očima samo prosječna. Jer se nekome čini da se pretjerano ističem.
Moje protupitanje glasi: "Vidiš li svoje mane na meni?".

Ovaj post već predugo traje. Ovako ću nespretno završiti. U nadi da ćemo i dalje ostati zajedno, ljubim vas sve.
(komentari, 12.09.2012., srijeda, 18:45)
Sretna mi Nova
"Nitko te drugi ne zna kao što te ja znam, toga si i ti svjesna!"

Zastala sam. Odraz u izlogu dućana me prestrašio. Tako bijesno nisam izgledala od... pa odavno. Nitko te drugi ne zna kao što te ja znam, toga si i ti svjesna? Zbilja? Poslužio se upravo tom rečenicom. Okrenula sam se. Stajao je tamo s tim smiješkom očekujući da ću se vratiti natrag, ponizno ga uhvatiti za ruku priznavajući poraz. Šake su me zasvrbile i pogledala sam ga ravno u oči. Misli, nepotpune i vrišteće rojile su se u mojoj glavi, samo ih ja ovaj puta nisam zaustavila. Nisam kontrolirala. Nisam mogla. Istina, nas dvoje se znamo već dugo vremena. Ali.
"Nitko? Ama baš nitko na ovome svijetu?" Smiješila sam se, osjetila sam kako mi se obrazi zatežu, ali glas. Zašto mi je glas zvučao promuklo i titravo, gotovo kao režanje. Gledala sam kako mu se izraz mijenja. Bio je zbunjen i gledao me kao da me prvi puta vidi. Na neki način vjerojatno i je.
"Da, nitko. Ama baš nitko."- iako sam ga iznenadila, nisam izbrisala ono njegovo prokleto samopouzdanje i on je, budala, i dalje vjerovao u ono što govori. A ja sam izgubila onu trunku samokontrole koju sam imala do tog trenutka.
"Kako možeš uopće izgovoriti tako nešto? Kako se usuđuješ? Ti? Ti me uopće ne poznaješ! Mi, mi nikada, nikada nismo bili zajedno, mi nikada nismo funkcionirali. Ja sam bila ta koja je bila uz tebe, ali ti uz mene nisi. Ja sam jurila na svaki tvoj poziv, ja sam bila ta koja je spremno prihvaćala svaku tvoju mušicu! Koliko dugo me već znaš? Koliko? Nije ni bitno! Zar ne shvaćaš? Ja sam ta koja se poznaje najbolje. Ne ti. Ja sam se oslonila na vlastito rame i plakala. Ja sam bila tu i za svoje i za tvoje slomove. I dok si ti mogao računati na moje rame, moju ruku i moje krilo, ja na tebe nikada nisam. Slamala sam se sama u svojoj sobi, ridajući u jastuk da bih se kasnije umila, popravila šminku kao da ništa nije bilo. Kada si me vidio da plačem? Nikada. Čak ni kada je on umro. Ni kada si me izvrijeđao i ostavio samu na kiši, da bi se nakon pola sata vratio i ispričao. Jesi li primjetio otečene oči? Nisi. Nisi htio. A nisi ni svjestan koliko si me puta nakon toga povrijedio. Igra. Sve je to bila samo igra, prekrasno namještena pozornica na kojoj si ti glumio prekrasnog princa, a ja sam bila šaptač. I pogledaj koliko mi je trebalo da shvatim da ovime rušim samu sebe. A ti, ti si budala. Jer, iako sam znala da se samo poigravaš, predala sam ti se. Dala sam ti da radiš što god želiš. "Nitko te drugi ne zna kao što te ja znam, toga si i ti svjesna!"? To me vrijeđa. Ni ne znaš koliko"
Nisam shvatila u kojem trenutku su mi suze počele teći niz lice. Obrazi si mi bili mokri, ali nisam ih se potrudila obrisati. On me gledao zgranuto i šokirano. Bila sam ljuta, bila sam bijesna i buljila u njega vjerojatno izgledajući kao odbjegli stanar žute kuće.
I onda se nasmiješio i rekao da se smirim i da će sve biti u redu. U kojem trenutku sam izgubila kontrolu, ne znam. Trenutak je prošao. On je sjedio dolje na pločniku držeći se za nos. Bilo je krvi.
"Kurvetino glupa!"- Te riječi su odjeknule u mojoj glavi i zvučale su tako smiješno, tako glupo. Nasmijala sam se okrenula i otišla. Ostavila sam ga da sjedi dolje i proklinje me. Neka.

Odlično započeta 2012. godina. I dok tu sjedim i tipkam po svom laptopu, mobitel mi neprestano zvoni. Isključila sam zvuk i možda se jednom javim. Možda. Sumnjam da sam ga zauvijek ostavila iza sebe. Ali opet sam sama. Zapravo, kog ja zavaravam, oduvijek sam bila sama. Čak i s njim u onim najdivnijim trenucima, bila sam sama. A samoća me tješi. I dan danas, baš kao i onda.

I za kraj, želim vam svima predivnu novu 2012. godinu. Smijte se što više. Sanjajte. Prepustite se. Sutrašnjica je bitna, ali ne toliko da zaboravimo uživati u današnjici. Budite sretni.

(komentari, 06.01.2012., petak, 12:17)
Igre s vatrom
Opet si me ostavio da čekam. Smrzavala sam se sat vremena kod one klupice da bi samo sa smiješkom doletio i pitao me: "Ne čekaš valjda dugo?". I znaš da ću ti odgovoriti da sam tek sada stigla, jer proklet bio dan kada ću ti popustiti. Dječje su to igre i oboje znamo da uživaš u njima.
I sve je opet u redu. Opet me nasmijavaš, opet si divan, pametan, zgodan. I opet mi popušta pozornost, previše se opuštam i dopuštam ti da igraš. Kao mače klupkom vune. Kada ti je dosta samo se udaljiš, odeš. Ispratiš me do vrata i okreneš leđa. Više se ne osvrneš iako dobro znaš da ću te gledati sve dok ne nestaneš. I lupit ću se po glavi radi vlastite gluposti, radi svega što ti dopuštam.
Pogotovo jer te sasvim dobro shvaćam. Poznajem svaki tvoj pogled, svaku tvoju grimasu. I najmanju promjenu na tvom licu. Znam o čemu misliš i znam što ti se mota po glavi. Znam da si odvratan. Znam da si gad. Ali isto tako znam da sam se već odavno zapetljala u tvoju mrežu. I da neću samo tako odustati. Konstantno se podsjećam da budem opreznija, da ne popustim.
Da nikada samoj sebi ne dopustim da vidiš moje slabosti. Zavaravam se, znam, ti ih ionako sve znaš.
Samo čekam kada će opet zazvoniti telefon i kada ću čuti poznatu rečenicu:
"Za pola sata na starom mjestu.". I zakasnit ćeš. I ja ću opet lagati. Zatim ću te saslušati. Svaku tvoju mušicu. Sve tvoje probleme. Iako ih, naravno, nećeš izreći na glas. I onda ćeš me ostaviti samu. Do sljedećeg puta.
Pitam se kakva sam ja to mazohistička glupača da ti dopuštam svaki puta istu priču.... Istina je da zapravo uživam u rijetkim trenucima slabosti pred tobom. Istina je da me u tom trenutku nije briga što ćeš otići.
A najviše je istina da i ja, kao i ti, uživam u igri.

(komentari, 26.12.2011., ponedjeljak, 21:39)
Saltatio Vita!
Tiho, tiho na prstima ti se prikradam. Iza leđa, podmuklo. Zapravo sam oduvijek bila iza tebe. Samo se nikada nisi potrudio okrenuti i vidjeti me. Uzimao si me zdravo za gotovo. Ali sad sam već odlučila. Idem ti u zagrljaj. Nećeš me odbaciti, znam da nećeš. Možda nećeš biti najsretniji, ali eto. Znaš ti tko si. Vrlo dobro znaš. Ime ti govori sve. Užitak. Najljepše od svih. Užitak.

Bacam se u takve vode. Usudim se. Obećala sam si: progledat ću. Proklela sam samu sebe do kraja života i osuđena sam na sreću. Ista pjesma mi se vrti u glavi: Saltatio Vita!, pozdravi život. Plešem. Plešem po zvuku života. Smješkam se dok prolazim ulicama svog grada. Ulice mirišu na kuhano vino, kestene, maglu, paljevinu i romantiku. Lampice su već posvuda. Volim miris zime u Zagrebu. Imam osjećaj da je jako blizu. Gotovo je mogu dotaknuti. Magla koja je toliko gusta da osjetiš sitne kapljice na licu. Lice i naličje grada kojeg volim. Hladna jutra. Gledam u svoj vlastiti dah. I one noći ispunjene smijehom. Tumaranje smrznutim ulicama ruku pod ruku sve dok nam se obrazi ne zacrvene i ono upadanje u kafiće, ispijanje kuhanog vina. Prolazak pokraj kestena koji se peku i ljubaznog gospodina koji će uvijek za vas odabrati one najfinije. To te začara.

Možda sam ove subote opet popila previše. Možda sam se previše prepustila. Možda ću nakon ovog leta pasti i razbiti se. Ništa zato, već sam stručnjak za podizanje na noge. Ponjela me ideja. Ponio me san. I ovaj put ću se prepustiti.

P.S: Saltatio Vita! Pjesma je ova. Šaljem vam hrpu pozitivne energije, nek' vam se nađe.


(komentari, 04.12.2011., nedjelja, 19:01)
"Look at us, we're beautiful!"
Prekrižila sam noge. Još jedan dim. Udah. Izdah. Evo me opet. Ne znam koliko sam ovih imala. Ne znam koji je ovo po redu. Nije ovo nešto novo, ali eto, opet imam potrebu podijeliti s Internetom dio sebe. Netko će možda nešto tražiti i naići na ovo. Možda će odustati, a možda će ga moje riječi zainteresirati. Njega, nju. Ali opet, možda su blogovi danas izašli iz mode. Možda je jednostavnije na facebook-u. Ili jednostavno modernije.

Dakle. Još jedan gutljaj čaja. Pripremam prste za rečenice koje će pokrenuti mase. Rečenice koje će promijeniti svijet. A možda i ne. Nema veze. Možda će promijeniti mene. Osjećam se jačom ako pišem. Ne znam zašto.
Kada sam razmišljala o ovome na pameti mi je bilo par stvari. Mislila sam komentirati aktualne događaje, ali nema smisla. Ja sam ionako sanjar, vjera u budućnost je moja droga. Opijam se nadom. Ako počnem objektivno sagledavati stvari oko sebe moji zidovi će se srušiti i ostat ću otkrivena. Draže mi je ovako.

Dakle, što mi preostaje? Pisati o svojim snovima? Želi li itko znati o tuđim čežnjama i nadama? Da ovdje ispucam svoju narcisoidnost u onom najčišćem obliku, to bi možda bila i dobra ideja. Na kraju, svatko od nas je sebičan. Ljudi smo.
Voljela bih da mogu ponuditi više. Ali ne želim.

Krenimo. Ako se već nije primijetilo, mlada sam. Uistinu mlada. Sedamnaest mi je godina tek. Netko će me ovdje prekinuti i reći: "Ma što ona zna?!", i bit će u pravu. Ne znam. Voljela bih da znam. Ali ne znam.
Kako bilo, ipak sam tu.
O meni se zaista nema puno toga reći. Ja sam sretna. Imam normalan život koji nije bio baš uvijek najljubazniji prema meni, ali ništa zato. Nisam ni ja prema njemu. Zanima me.... zanima me svijet. Bavim se svime čime stignem, svime što mi padne pod ruku.
Želim mnogo toga. Nekada mi se čini da su sve moje želje samodestruktivne i sebične. Vjerojatno i jesu.
Okružena sam prekrasnim ljudima, hvala im što su odlučili ostati uz sve moje promjene raspoloženja, što ih moja osobnost nije već otjerala. Ovdje, pak želim napisati riječi koje nikada ne bih mogla izgovoriti jer sam prevelika kukavica. Nadam se da ćete svi vi koji se nekako odlučite čitati me i dalje, imati punu košaru strpljenja...
Dio svemira iz tipkovnice vaše vjerne. Mislim da bi to bilo to za sada. Do slijedeće objave, mašem vam maramicom sa svoje kule koju čuva strašni zmaj.
(komentari, 29.11.2011., utorak, 21:24)


Nasumične misli jednog derišta koje nikada ne želi odrasti. Eh, da me barem otme Kapetan Kuka i odvede u Nigdjezemsku da im pričam priče.

Trujem se kada stignem. To je moj cilj.

Voljela bih da mogu reći za sebe da sam pisac. Nisam. Možda tome težim, ali poznavajući sebe ne težim ni za čime.
Ipak, volim čitati. Riječi gutam u nadi da će me oboriti s nogu.

Ako postoji uzor u mom životu to je ova žena- Wei Hui. Obožavam način na koji piše i način na koji oblikuje misli. Poput fine paučine.
Photobucket

Zatim ova žena- Jenny van der Harten. Kad odrastem želim biti ona.
Photobucket

I on. Najsavršeniji čovjek koji je hodao Zemljom. On je moj nepresušan izvor hrabrosti. Njegova glazba me nosi više i više i radi njega se ponekad čak i usudim. Jeff Buckley.
“Words are beautiful but restricted. They're very masculine, with a compact frame. But voice is over, the dark, the place where there's nothing to hang on: it comes from a part of yourself that simply knows, expresses itself, and is.”
Photobucket